Vidosav Marjanović (1896) iz zlatiborskog sela Šljivovica samo je jedan od brojnih Zlatiboraca koji su u Velikom ratu stali na branik otadžbine. Mnogi se iz tog rata nijesu vratili. Vidosav je 1915. godine, u teškim i sudbonosnim danima za Srbiju, krenuo na front kao regrut poslednje mobilizacije. Imao je nepunih 20 godina, a već se brinuo za sestre i majku, kako će preživjeti nemaštinu Nadao se da će na frontu pronaći svoga starijeg brata Damnjana, i da će se zajedno vratiti kući, živi i zdravi.
„Bila je to svirepa igra življenja i umiranja svih koji su u njoj učestvovali i iz nje izašli kao heroji. Mrtvi ili živi, svejedno. Svi do jednog, i u smrti i u životu, bili su jednaki. Počev od onih starijih iskusnih ratnika, pa do takozvanih poslednjih regruta, kojima ni sam zakon nije dozvoljavao da služe vojsku, a još manje da ratuju. Ali, oni su u trenucima kada je Srbiji zaprijetila katastrofa bili sve što je otadžbina iz sebe mogla iznjedriti da odbrani svoju čast i dostojanstvo. U tom stroju dječaka stajao je i Vidosav Marjanović”, zabilježio je poznati zlatiborski istoričar, profesor Milisav Đenić, ističući detalj iz Vidosavljevog života: Pismo koje mu je na front uputila majka Stanojka dobio je na Kajmakčalanu, ali tek nakon što je ono proputovalo kroz četiri zemlje i preko dva kontinenta.
– Stanojkin unuk Boško prije nekoliko godina uputio mi je propratnicu i svoja sjećanja na ovaj događaj, sa željom da priču o tome objavim u nekoj od mojih knjiga o bitkama u Balkanskim ratovima i Velikom ratu, kako bi Zlatiborci to pročitali. Obećanje sam ispunio – zadovoljno ističe Đenić.
Vidosav je rođen u braku Vukadina Marjanovića i Stanojke Aleksandrić. Poslije osnovne, u Užicu je završio dva razreda trgovačke škole, uvjeren da će ubrzo naći zaposlenje i pomoći samohranoj majci i dvijema sestrama. Stariji brat Damnjan rano je otišao na front, a Vidosav je pozvan da obuče vojničku uniformu onda kada je Srbija stavila pod oružje sve što je moglo nositi pušku. Milisav Đenić navodi da se majka Stanojka hrabro borila sa nemaštinom, da je i tifus preležala, ali su je „pokosile” crne vijesti sa fronta: Njen sin Damnjan se 1916. godine „utopio tokom nekog transporta”. Strah za Vidosavljevu sudbinu tada se veoma pojačao, i zabrinuta majka je odlučila da ga potraži, da vidi što se ne javlja njoj i sestrama. Prošla je godina, a od mlađeg sina nije bilo ni traga ni glasa.
– Mudra i visprena Zlatiborka – navodi Đenić – jednog jutra pješice siđe u petnaestak kilometara udaljeno Užice, kupi dopisnu kartu i na njoj napisa adresu: „Vidosavu Marjanoviću, poslednjem regrutu, Solunski front”. I ništa više što se tiče bližeg odredišta, jer sirota žena drugih podataka nije ni imala. Na poleđini karte poruka sinu je glasila: ‘Sine, ako si među živima, javi se kući jer majčino srce više ne more da izdrži’”.
Iz tada okupiranog Užica, posredstvom Međunarodnog Crvenog krsta, karta je upućena adresantu. Da li je Vidosav negdje u Francuskoj, gdje su tada upućivani bolesni i ranjeni, ili je negdje u nekom od logora na sjeveru Afrike, ili je, možda, ostao na Krfu? Možda je u nekoj od bolnica u Bizerti ili Solunu? Ili u nekom hladnom rovu na Kajmakčalanu? Crveni krst je kartu uputio preko Švajcarske u Francusku, šaljući je od grada do grada, od jednog do drugog vojničkog logora i bolnice. Iz Marseja je karta upućena u Bizertu, na sjever Afrike. „Prva vojna jedinica koja je 6. januara 1917. primila kartu – piše Milisav Đenić – bila je Komanda rezervnih trupa i podoficirskih škola. Komandant Dragan Milutinović, pukovnik, uputio je kartu dalje, pješadijskom puku u susjedni Lazuazu, sa preporukom: ‘Na slučaj da je bio u puku, pa upućen na bojište, javite kad i sa kojim ešalonom, da bi mu se mogla dostaviti priložena karta koja mu je upućena iz Srbije’”.
Čak pet potpisa komandanata jedinica u koje je stigla dopisna karta našlo se na propratnom listu. Konačno, 10. januara od Drugog kragujevačkog bataljona iz Lazuauza stiže sledeći odgovor: „Čast mi je izvijestiti da je redov Vidosav V. Marjanović iz Šljivovice upisan na broj 558 sprovodnice četvrte pukovske okružne komande, da isti u ovaj drugi ukinuti puk nije došao, i da istome u primjedbi sprovodnice stoji karminom napisano u okružnoj komandi – bolničar, prema čemu se sada bez sumnje nalazi u nekoj bolnici kao bolničar”. Tri dana kasnije, 13. januara, karta je, sada sa preciznijim podacima što se tiče adrese, upućena na Solunski front, Četvrtoj pukovskoj okružnoj komandi, koja je odmah prosleđuje Zavojištu Drinske divizije sa propratnim pismom gdje se navodi, između ostalog, da su regruti bolničari rođeni 1896. upućeni stalnoj vojnoj bolnici.
Vidosav Marjanović je primio majčinu pošiljku u Zavojištu Drinske divizije „smještenom negdje između Brazdaste kose, Sokola i Miletine kose, gdje se jedinica ukopala poslije silaska sa Kajmakčalana”. Na propratnici karte Vidosav je napisao: „Ovdje me je našla karta. Cijelu Francusku obišla”. Odmah se pismom javio majci i molio je za oproštaj zbog nanijetog bola. Kasnije je, kako bilježi Milisav Đenić, Vidosav kazivao da je kartu stotinu puta pročitao i uvijek suzama zalio. Kući se vratio 7. februara 1920. da odmijeni majku, ali je ona umrla 1923. godine. Milisav Đenić na kraju kaže:
„Cio ovaj slučaj ukazuje na nešto veoma značajno. Zapravo, otkriva organizaciju i unutrašnje odnose u vojsci tadašnje Srbije. Zadivljuju briga i humani odnos svih vojnih komandi i najviših starješina prema svojim borcima, i njihovo nastojanje da majčino pismo stigne do njenog sina. Posebno iznenađuje postojanje precizne evidencije u uslovima kada se kompletna vojska nalazi van državnih granica. Isporuka adresantu je obavljena za sedam dana, što se u tim uslovima graniči skoro sa nemogućim, i srećan sam što sam ovo napisao kao istorijski važan događaj.
S. Tijanić